Poticaji za razvoj cirkularne ekonomije u BiH

Uzimajući u obzir dobre prakse u EU, te specifičnosti bosanskohercegovačke ekonomije, da bi se potaknuo razvoj cirkularne ekonomije u BiH, potrebno je kreirati set poticaja s ciljem kreiranja vrijednosti, smanjenje rizika i unapređenje konkurentnosti lanaca opskrbe CE. Kako bi se dostigli ciljevi poticaja oni treba^[1]:

• da imaju za cilj postizanje konkretnih koristi
• da budu proporcionalni željenim ishodima
• da spriječe pojavu štetnih interesa i smanje neželjene kompromise
• da odražavaju lokalni kontekst i nivo zrelosti tržišta
• da ublaže što je više moguće efekte slobodnih jahača (muktaši, ili na engl. free-rider)
• da evoluiraju tokom vremena
  
  

Prioritetne grupe poticaja u tom kontekstu uključuju: (1) Unapređenje propisa koji regulišu cirkularnu ekonomiju,  (2) Fiskalni poticaji za cirkularnu ekonomiju, (3) Uvođenje pune cijene troškova upravljanja otpadom, (4)  Zelene javne nabavke i (5) Programe edukacije i podizanja svijesti.

Unapređenje propisa koji reguliraju cirkularnu ekonomiju

Za prelazak na cirkularnu ekonomiju potreban je poticajan politički i regulatorni okvir koji dobro funkcionira. Takav okvir trebao bi biti osmišljen tako da omogući očuvanje ili poboljšanje suštinske vrijednosti materijala duž proizvodnih sistema i lanaca vrijednosti, te da minimizira nivo inputa prvobitnih materijala. Postojeće politike i regulatorni okvir u BiH nisu dovoljni da bi poslovni modeli cirkularne ekonomije i lanci vrijednosti bili uspješni.

Prema Ekspertnoj grupi Evropske komisije za financiranje cirkularne ekonomije, sljedeći principi moraju se uzeti u obzir prilikom formuliranja politika i intervencija:

1. Očuvanje i stvaranje vrijednosti
2. Proporcionalnost (na nivou eksternalija)
3. Progresivna dematerijalizacija
4. Osjetljivost na inovacije
5. Dodatnost, što je potreba da se osigura da se nove intervencije politike integriraju i da se podrže efektivna i pravovremena implementacija postojećih povezanih politika ili da se pojača njihov utjecaj.

Prema Strategiji aproksimacije propisa pravnoj stečevini EU u oblasti zaštite okoliša BiH^[2]jedan od prioriteta je oblast upravljanja otpadom. Pravni instrumenti koji se tiču otpada mogu se grupirati po hijerarhiji, a Okvirna direktiva o otpadu (2008/98/EZ) definiše okvir za upravljanje otpadom.

Najrelevantniji budući propisi za CE su navedeni u EU Akcionom planu za CE 2020. godine^[3] i oni mogu biti osnova za bosanskohercegovački zakonodavni okvir. Neki od mogućih poticaja podrazumijevaju:

1. Smanjenje državnih subvencija (ukidanje ograničenja na cirkularne proizvode i usluge, te smanjenje/uklanjanje subvencija za rudarstvo, fosilna goriva i sl.),
2. Povećanje minimalnog zakonskog garantnog roka - regulacija vijeka trajanja proizvoda i garancije,
3. Ograničiti proizvode za jednokratnu upotrebu kada postoji kružna alternativa,
4. Definiranje naknada za otkup sirovina,
5. Određivanje kvalitativne kvote za recikliranje za sprečavanje spuštanja kvaliteta, 
6. Postavljanje ograničenja/smanjenja na uvoz određenih materijala,
7. Izrada jasnog pravilnika o CE aktivnostima i poslovnim modelima,
8. Definiranje ciljeva za ponovnu upotrebu, pripremu za ponovnu upotrebu i obnovu proizvoda.

1. Fiskalni poticaji

Ova vrsta poticaja podrazumijeva različite finansijske poticaje poput oporezivanja, subvencija, financiranja i internaliziranja troškova eksternalija. Izvještaj Evropske komisije^[4] o ubrzavanju tranzicije ka cirkularnoj ekonomiji je definisao grupe poticaja prema namjeni, a koje trebaju da:

1. Omoguće jednake uslove poslovanja (engl. level playing field) tako da CE akteri imaju bolje šanse da se takmiče i uspijevaju na tržištu,
2. Podrže saradnju u lancu vrijednosti kako bi se omogućila i nagradila saradnja radi optimizacije rješenja cirkularne ekonomije,
3. Omoguće stvaranje vrijednosti, kroz podršku modelima za unapređenje dugovječnosti proizvoda,
4. Stimulišu uključivanje krajnjih korisnika u lanac vrijednosti kako bi se osigurala cirkularnost proizvoda i materijala,
5. Integriraju poticaje za javno dobro kako bi se uzeli u obzir troškovi negativnih eksternalija i koristi od pozitivnih eksternalija,
6. Povećaju znanje i razumijevanje mogućnosti vezanih financiranja CE poslovnih modela,
7. Podrže pokretače (engl. first movers) za stvaranje potražnje na tržištu i uključivanje potrošača u CE poslovne modele.

Neki od finansijskih poticaja za projekte CE u širem okuženju uključuju:

1. Potaknuti preduzeća na promjenu prema cirkularnom ponašanju i aktivnosti, pružanjem direktne ili indirektne financijske pomoći,
2. Osigurati djelimično koncesijsko sufinanciranje ili zajmove za projekte uvođenja modela cirkularne ekonomije u poslovanje,
3. Obezbijediti garantni fond i djelom nadoknaditi ulaganja u osnovna sredstva ili početni kapital za preduzeća bazirana na cirkularnom poslovanju,
4. Potaknuti banke da uvedu namjenska kreditna sredstva za podršku cirkularnim poslovima kroz subvencioniranje kamatne stope od strane države/entiteta,
5. Duži grejs period na namjenska kreditna sredstva za cirkularne poslove,
6. Osigurati niži PDV ili lokalne subvencije na cirkularne proizvode,
7. Osigurati kamatnu stopu od rizika drugih faktora,
8. Uvesti dodatna opterećenja kroz poreze i akcize za proizvodnju koja nije u skladu s cirkularnom ekonomijom, odnosno koja ima negativan utjecaj na okoliš,
9. Obezbijediti alternativne izvore kreditiranja,
10. Osnovati fond za podršku cirkularnim poslovima.

 
2. Uvođenje pune cijene troškova upravljanja otpadom

Sistem „plati koliko baciš“ (engl. PAYT – pay as you throw) cjenovni je model naplate preuzimanja otpada, tj. korisnici plaćaju onoliko koliko otpada generišu. Uvođenje ovog sistema snažno potiče razdvajanje otpada na mjestu nastanka, te potiče minimiziranje nastajanja otpada.

U BiH je zaživio sistem produžene odgovornosti proizvođača (POPR) što predstavlja veliku dodatnu vrijednost za ovaj poticaj. Do sada su uključeni privredni subjekti (pojedini proizvođači, uvoznici, distributeri) za ambalažni otpad u oba entiteta i otpad od električnih i elektronskih proizvoda u FBiH.

Kroz PAYT sistem bi se uključio i komunalni otpad, a time na direktan način i fizička lica u BiH. Otpad koji je već plaćen kroz POPR ne bi bio obuhvaćen i plaćen kroz PAYT. Sistem POPR može osigurati financiranje kontejnera, aktivnosti podizanja svijesti javnosti i sortiranja u cilju povećanja odvajanja/kvaliteta otpada, u slučaju da općina ima ugovor u okviru POPR šeme.

Prosječna ponderirana godišnja tarifa za domaćinstva je 102 KM u FBiH i 128 KM u RS po domaćinstvu (uključujući PDV), što predstavlja oko 0,5% rashoda domaćinstva, dok međunarodne norme iznose 1-1,5% rashoda, što je slučaj u većini članica EU. Prosječna stopa naplate je 82% u RS i 87% u FBiH, a realno bi bilo teško povećati taj procent jer približno 18% stanovništva živi ispod nacionalne granice siromaštva (859 KM/mjesec). Pored toga, sadašnja naknada za domaćinstva uključuje 17% PDV-a, dok je međunarodna praksa, naročito u EU, da se na usluge prikupljanja i odvoza čvrstog otpada za domaćinstva ne naplaćuje PDV, obzirom da se sama naknada za tu vrstu usluge smatra porezom.^[5]

Dodatni element troškova za preduzeća za odvoz otpada u BiH je odgovornost za zaključivanje ugovora s domaćinstvima i naplata računa. To za preduzeća stvara dodatni finansijski rizik od neplaćanja računa. Međunarodne prakse pokazuju da naplatu računa od domaćinstava vrše općine (plaćanje poreza) u skladu s općinskim propisima. Preduzeće za odvoz otpada vrši naplatu naknade samo od komercijalnih/institucionalnih subjekata na osnovu pojedinačnih ugovora s njima. Ako bi općine preuzele naplatu računa od domaćinstava i ako bi vlada odobrila oslobađanje domaćinstava od plaćanja PDV-a na komunalnu uslugu, moglo bi se ostvariti značajno smanjenje troškova. To bi dovelo i do smanjenja subvencija koje sada neke općine plaćaju za upravljanje komunalnim otpadom.^[6]

3. Zelene javne nabavke

Zelena javna nabavka je postupak u kojem ugovorni organi nastoje nabavljati robu, usluge i radove sa smanjenim utjecajem na okoliš tokom njihovog životnog ciklusa u poređenju s robom, uslugama i radovima s istom osnovnom funkcijom koji bi inače bili nabavljeni.^[7]

Ukupna vrijednost dodijeljenih ugovora u postupcima javnih nabavki u Bosni i Hercegovini u 2019. godini iznosila je 2,8 milijardi KM.^[8] Zakon o javnim nabavkama u BiH nema precizno definirana pravila vezana za davanje značaja okolišnim aspektima, ali ipak sadrži dovoljno mogućnosti za uključivanje „zelenih“ kriterija u pojedine postupke. Ugovorni organ ima mogućnost:

• odrediti zelene kriterije kao uslove kvalifikacije potencijalnih ponuđača,
• utvrditi tehničke specifikacije primjenom zelenih kriterija kako bi dobio okolinski prihvatljive robe, usluge ili radove,
• odrediti zelene kriterije za dodjelu ugovora na način da se veća prednost daje onim ponuđačima koji nude ekološki prihvatljivija rješenja,
• utvrditi posebne zelene kriterije u odredbama ugovora koje su vezane za način izvršenja konkretnog ugovora o nabavci roba, usluga ili radova,
• pristupiti na alternativni „zeleni“ način pojedinim nabavkama kako bi ostvario isti cilj nabavke ali na ekološki prihvatljiviji način, itd.

Najbitniji faktor primjene zelenih javnih nabavki jeste „zeleno opredjeljenje“ ugovornog organa i njegova iskrena namjera za zelenijim pristupom koji se tiče ne samo njegovog procesa nabavki nego i cjelokupnog ponašanja i odnosa prema okolini.

4. Programi podizanja svijesti i širenje znanja o CE

Razvoj strateškog i regulatornog okvira u cilju kreiranja povoljnijeg ambijenta za CE, treba biti praćen motiviranjem potrošača na održivu potrošnju, posebno ako tržište može da ponudi održive alternative po pristupačnim cijenama.

Univerziteti i inovacijski centri imaju ključnu ulogu u difuziji znanja o CE. Pored potrebe da se CE izučava u nastavnim programima, univerziteti mogu doprinijeti u mnogim oblastima istraživanja, širenju znanja, poticanja eko-rješenja i biznisa, zajedno sa širom inovacijskom zajednicom.

Istraživanjem u okviru CEB projekta je, između ostalog, zaključeno da predstavnici obrazovno/inovacionog sektora imaju znanje o osnovnim principima CE, te imaju prosječan nivo svijesti o značaju uvođenja ovih principa u obrazovni sistem uopće. Tehnički univerziteti imaju svoje laboratorije u kojima studenti zajedno s profesorima istražuju ponovnu upotrebu materijala i općenito postoji kapacitet za razvoj inovacija u pravcu cirkularne ekonomije.

Preduzeća, a posebno mala i srednja preduzeća (MSP), treba potaknuti da usvoje mjere za resursnu efikasnost. Da bi se to postiglo, potrebne su aktivnosti za podizanje svijesti MSP-a o tome kako resursna efikasnost nudi povrat na male investicije. Ovo bi bila prva prekretnica za Bosnu i Hercegovinu na njenom putu ka zelenoj ekonomiji.

Aktivnosti na podizanju svijesti o koristima CE treba prilagoditi pojedinim ciljanim kategorijama. Ovome treba prethoditi prije istraživanja o nivou znanja o CE, percepcijama i stavovima potrošača, preduzeća, na fakultetima i školama. Programi edukacije/podizanja svijesti mogu uključiti sljedeće: (1) Kampanje za podizanje svijesti u saradnji s vladinim organizacijama, civilnim sektorom, potrošačima i preduzećima, (2) Uvođenje CE u univerzitetske programe, (3) Poticanje preduzetničkih i inovativnih vještina, znanja i stavova vezano za CE.